Povodom obnove i 200.g. izgradnje Bogomolje Reformirane crkve Karanac, Predsjednica Republike Hrvatske gđa. Kolinda Grabar Kitarović, u pratnji Predsjednik Republike Mađarske g. Áder János nazočila je Bogoštovlju i okupljanju 7. rujna 2016. Nazočni su bili domaćini i gosti iz Hrvatske, Mađarske i Srbije. Biskup dr. Istvan Bogárdi Szabó István iz Mađarske predvodio je Bogoštovlje, a poruku je prenio i biskup Lajoš Čati Sabo. Nazočan je bio i dr. Đuro Hranić Đakovačko-osječki nadbiskup, te brojni katolički svećenici i pravoslavni paroh.
Predavanje o dugačkoj povijesti ove zajednice, koja djeluje od 16.st, je održao prof. dr. sci. Lábadi Károly i tom prilikom poručio.
« Poštovana gospođo Predsjednice, poštovani gospodine Predsjedniče, preuzvišena gospodo biskupi, visoko poštovani svećenici i svećenice, dame i gospodo, poštovani praznujući crkveni skupe!
U 18 st, bogoslov dr. Fridrich Adolf Lampe profesor crkvene povijesti na fakultetu u Utrehtu, po njemu je objavio crkvenu povijest od Debrecinskog Pal Ember-a, a koja je za mađarsku i erdeljsku povijest reformacije važan izvor, spominje da je 1576 godine, u Karancu već postojala matična Crkva. Iste godine u susjednom mjestu Kneževim Vinogradima održana je Sinoda, poznata kao (Kneževi Vinogradski Kanoni), a na kojem je sudjelovao i Ištvan Karanački. Najvjerojatnije je on bio prvi karanački reformirani pastor. Ako su imali pastora-svećenika imali su i crkvu. Međutim, niti dom božji, niti selo nisu se nalazila na današnjem mjestu, nego od današnjeg mjesta i crkvene zgrade dalje prema zapadu. A najstariji karančani, 1773.g. ispričali su visoko poštovanom Mihelu Racu (Rátz Mihály) da su stoga napustili svoje staro naselje, čije mjesto i danas s poštivanjem nazivaju Faluhely (seosko mjesto), jer je neprijatelj sve zapalio. Pod turskom vladavinom, život reformiranih vjernika nimalo nije bio lagan. Vjerojatno se radilo o staroj zapaljenoj crkvi još u naselju Faluhely, stare kronike se ovako prisjećaju, ako je član crkvene zajednice pokušao nešto popraviti, pr. kako bi popravio rasklimana crkvena vrata, bio bi kažnjen sa 6 forinti, a to je bila cijena jedne krave.
Ovo naselje od uvijek je bilo poznato po vinogradima, bijelim vinima, imao je najviše stanovnika 1890. godine, kada je ovdje živio 1679 duša. Po zadnjem popisu stanovništva iz 2011, u ovom naselju živi tek 926 duša. U 18. stoljeću pored mađarskog stanovništva koji su već tu živjeli pristigli su i Nijemci, 1918. godine Karanac naseljavaju srpske i hrvatske obitelji. Po popisu iz 2001. godine evidentirano je 219 stanovnika mađarske nacionalnosti.
Na ovomu mjestu gdje je i izgrađeno naselje, prvu izgrađenu Reformiranu crkvu ubrzo je načeo zub vremena. U drugoj polovini 18. stoljeća, Crkva je tražila suglasnost Pečujskog biskupa Matije Radonaija (Radonay Mátyás), kako bi sagradili novi dom Božji, da bi se u njoj susretali sa živim Bogom. Nisu dobili suglasnost od biskupa, jer je on vodio borbu protiv 'kalvinskih heretika'. Tmurna desetljeće ipak je zamijenila blistava svijetlost - ishodili su dozvolu. Započeli su gradnju s riječima Psalmiste koji čezne za Božjim domom: 'I vrabac sebi nalazi log i lastavica gnijezdo da u njih položi mlade svoje, a ja tvoje oltare, Gospode nad vojskama, kralju moj i Bože moj!' (Ps 84,4). Novu crkvu 1808. počeli su graditi na jedinstven način: staru crkvu nisu odmah srušili, već su iznad postojeće podigli novu. Dok se god nije završila gradnja nove u staroj crkvi molili su se Bogu za sva iskušenja koje su karančani uspravno podnijeli. Ukupno od 145 obitelji dobili su 1644 forinti za izgradnju crkve. Prisutnošću svih članova crkvene zajednice vlč. Pal Zenthe (Zenthe Pál) posvetio je crkveni temeljni kamen. Prijašnji crkveni toranj kojeg su 1786. počeli graditi nisu dalje gradili. Započeti zid crvene zgrade i između nastalu prazninu, tako su riješili da su toranj obložili s redom pečenih opeka, a zgradu su povisili. Oko 1814.g, zbog financijskih poteškoća, izgradnja je usporena jer obećana novčana sredstva nisu dobivena. Ipak 1816.g, uspjeli su ožbukati, okrečiti i završiti limarske radove. Kako crkvena zgrada i toranj izgrađena su od kamena i pečene opeke. Na kraju 1821.g. završili su novu crkvenu zgradu koji su sazidali iznad već postojeće zgrade. Istodobno su porušili prijašnju i sav materijal su iznijeli kroz crkvena vrata.
Da su svrsishodno i dobro gradili, vidimo po tomu da je na ovom području karanačka Crkva najviša, budući je ona građena iznad druge crkve. Dužina crkve je 13, širina 6, visina 5,1 hvati. Na njoj je 1852. prvi put bilo nužno izvršiti veće popravke, tada je cijeli krov obnovljen. Crkvena zajednica je u 19. i 20. stoljeću, kao dobar domaćin, prema mogućnostima održavala crkvenu zgradu. Njeno postojeće, ujedno i najstarije, zvono rađeno je od bronce u Grazu 1761, ali više nije u upotrebi. Pored ovog crkvenog zvona, još su tri zvona u tornju: jedno je rađeno 1819, u Pečuhu, a dva u 1920-tim godinama.
Crkvene orgulje se spominju prvi put 1861. Izradio ih je umjetnik Moser Lajos iz Salzburga. O pripadajućim predmetima za stol Gospodnji prvi točan zapis je iz 1817. Crkvena zajednica je imala više kaleža od srebra i kositra, najstarija je iz 1727.g, a sve to kupljeno je iz milodara siromašnih članova crkvene zajednice. Osim ručno izrađenih i izvezenih stolnjaka na stolu Gospodnjem bio je postavljen jedan veliki drveni tanjur sa natpisom – Karancsi Eklezsia 1775. na što su stavljali posvećeni kruh. Zahvaljujući bolje stojećim gazdama broj klenodiuma bio je u stalnom porastu. Crkveni protokol (protocolum) počeli su voditi od 1777, a prvi zapisi potiču od Ratz Mihalya (Mihajlo Rac). On je vodio zapisnike o propovjednicima koji su služili u Karancu do 1630. Prvi među njima je Peter Causai, prvu postojeću matičnu knjigu vodili su od 1756. - 1802.
Evanđelist Luka pita: 'Kad jedan od vas hoće da gradi kulu, ne sjedne li najprije i ne proračuna li troškove, ima li sredstava za završetak?' (Lk 14,28). Karančani nikada nisu oskudijevali u vjeri prateći Krista, u promišljenosti i nadarenosti. Kada su podizali prvi pravi, i danas postojeći, crkveni toranj u visinu svojih vjera, mađarskih reformiranih vjernika bilo je 874. Od tada se stalno smanjuje. Danas ova crkvena zajednica broji 95 duša. Ova mala zajednica, svoju obnovljenu crkvu – slično svojim precima – posvećuje mjestom susreta s Bogom, gdje s poniznošću mogu pred Gospodina staviti svoje životne brige i svoje molbe. Biti će to mjesto za jačanje i gradnju te zajednice i za očuvanje materinskog jezika. Kao što su se trudili u očuvanju Božjeg doma, tako su se do danas jačali te duhovno izgrađivali. Karančani, kao što su to i njihovi preci radili, iako brojčano smanjeni svjedoče privrženost reformiranoj vjeri, prateći kalvinov pravac i Bogu podignutom domu, koja opstoji 195 godina.
Toj crkvi pristaje vječno aktualna molitva posvećenja crkve kralja Solomona (1.Kr 8,29): 'Daj da tvoje oči budu otvorene nad ovom kućom danju i noću, nad mjestom za koje si obećao: Moje će ime tamo stanovati! Čuj molitvu koju će na ovom mjestu obavljati tvoj sluga…' » (J.A. I.G.)
